Leo Marić: Zašto mi, a ne oni

13. svi 2019. Vijesti

Posljednjih nekoliko mjeseci svjedočimo ponovnim pokušajima ujedinjavanja političke desnice u Hrvatskoj. Kao visibabe u proljeće, ujediniteljski projekti cvjetaju u predizborno vrijeme svake dvije ili četiri godine u Hrvatskoj, bivajući pouzdan znak da nam predstoje još jedni izbori. I našoj Generaciji obnove namijenili su sudbinu žrtve jednog takvog projekta, mjesecima nas zatrpavajući prijedlozima, molbama, traženjem da pristupimo jednoj suverenističkoj platformi. Te smo zahtjeve uvijek redovno odbijali, nailazeći isto tako redovno na nerazumijevanje suprotne strane, ali ponekad i na nerazumijevanje među nekolicinom naših članova. Bitno je zato naglasiti nekoliko temeljnih crta našega političkoga identiteta koje nas razlikuju od drugih stranaka na hrvatskoj desnici, odnosno koje nas čine jedinstvenima na cijeloj hrvatskoj političkoj sceni.

Za početak, Generacija obnove je stranka mladih. Mi nismo ni prva, a vjerojatno ni zadnja stranka mladih u Hrvatskoj, postoji ih mnoštvo. Mi nismo samo stranka mladih, ali mi jesmo stranka mladih. Prva tri od naših temeljnih načela odnose se na značaj, potrebe i odgovornost mladih u Hrvatskoj. Naša stajališta o gospodarskoj politici ističu kao imperativ stvaranje takve Hrvatske u kojoj bi prestalo iseljavanje mladih i započeo povratak mladih iseljenika nazad u svoju domovinu, u svoj zavičaj.

U Hrvatskoj, kao i na cijelome Zapadu, trenutno se odvija jedan tihi sukob, generacijski sukob. On nije predmet dnevne politike, on ne postoji kao nešto osviješteno ni kod mlađih ni kod starijih, no to ga ne čini ništa manje stvarnim. Taj se sukob očituje u izrazitim razlikama među stajalištima mladih i starijih generacija o bitnim političkim, kulturnim, ekonomskim, socijalnim, demografskim i mnogim drugim pitanjima. Generacije rođenih nakon kraja Drugog svjetskog rata pa sve do 1970-ih, dakle u razdoblju gospodarskog blagostanja, stvorile su ekonomski i socijalni sustav koji je u svojoj biti neodrživ. On je stvoren s namjerom da im osigura nezapamćeni ekonomski rast i blagostanje uz minimalni rad. Kako bi to postigli, te su generacije stvorile sustav izrazite fiskalne neodgovornosti, ostavljajući goleme javne dugove svojim potomcima. Te su generacije, ne želeći stvarati obitelji nalik onima u kojima su sami odrasli, ozakonili pobačaj i normalizirali različite vrste seksualnih nastranosti. U Zapadnoj Europi, mada to još nije slučaj u Hrvatskoj, te su generacije, shvativši zatim da su ubili one koji bi ih uzdržavali u mirovini, pozvali čitav svijet da napuči Europu, očekujući valjda da će jednoga dana mladi Afrikanci i Azijati plaćati mirovine njima, starim bogatim bijelim Europljanima.

To se ne će promijeniti s izmjenog ovog ili onog zakona, s ponekom kadrovskom promjenom ili nečim sličnim, već je potrebna promjena čitavog sustava, odnosno promjena načela na kojima počiva politika.

Iako smo generacijska stranka – ili možda baš zato što smo generacijska stranka, stranka ove generacije, svjesne problema koje sam prethodno naveo – mi svoju politiku ne gradimo na sebičnim interesima samo naše generacije, nego i onih koje će tek doći. Jer, kao tradicionalisti, mi težimo stvoriti nešto što će trajati, što će biti održivo, što će se prenositi na sljedeće generacije. A i zato što, kao nacionalisti, ne zastupamo samo naše pojedinačne interese, interese nas koji imamo tragediju živjeti u ovom trenutku povijesti, nego vidimo širu sliku, mi osjećamo odgovornost i prema našim pretcima koji su se za hrvatski narod borili u prošlosti, kao i prema našim potomcima.

Druga bitna stvar koja nas razlikuje od ostalih stranaka na hrvatskoj političkoj desnici, koja proizlazi iz prethodno navedene generacijske problematike, jest svijest o važnosti gospodarske politike. Stara desnica, opterećena borbom za stvaranje i opstanak hrvatske države, nikad se nije sjetila da bi tu hrvatsku državu – koju sada imamo – u jednom trenutku trebalo ispuniti i određenim sadržajem, izgraditi ju kako valja. Nacionalni defetizam i pesimizam, nedovršenost hrvatske nacionalne integracije, po mojem je mišljenju u velikoj mjeri utemeljen na toj besadržajnosti hrvatskog nacionalnog projekta. Hrvatska država, jednom stvorena, nije osigurala Hrvatima one socijalne prednosti koje je trebala, koje su njezini zagovornici obećavali kao prednosti samostalne države u odnosu na pripadnost jugoslavenskom državnom okviru. Stara desnica to ne razumije.

Oni se i dalje bore protiv Jugoslavije, sada oličene u imaginarnom Zapadnom Balkanu. Bore se protiv srpske prijetnje, odnosno zamišljenog Memoranduma SANU 2, kukavičjeg jajeta bošnjačke propagande. Bore se protiv Pupovčeve stranke s tri saborska zastupnika. Bore se protiv Zorana Pusića, mumije Budimira Lončara, Saveza antifašista, talijanskih općina u egzilu, pokušaja Europske unije da zabrani sir i vrhnje. Odnedavno su se uzeli u zadatak i da poraze američki homoseksualni lobby. Bore se protiv Davora Bernardića i Gordana Marasa. Ali nekako u cijelom tom kolopletu “opasnih” hrvatskih neprijatelja i problema ne nalazi svoj prostor činjenica da je iz Hrvatske u proteklih nekoliko godina otišlo oko 200.000 mladih ljudi. Možda je u pitanju zagrebačka ili dalmatinska perspektiva – neka mi oproste ovdje prisutni naši drugovi iz Zagreba i Dalmacije – gdje su ti problemi možda ne nevidljivi, ali barem puno manje vidljivi, no u Slavoniji je to problem koji svakodnevno vidite, s kojim živite. Skoro da ne postoji obitelj iz koje netko nije napustio Hrvatsku u potrazi za poslom. Odlaze naši prijatelji, susjedi, kolege – svaki dan. Stara desnica na to nema odgovor.

Mi u Generaciji obnove vjerujemo da je odgovor u potpunoj promjeni gospodarske politike i načela na kojima je ona utemeljena. Mi smatramo da nije zadaća politike poslovati, nego osigurati pravni okvir kako bi Hrvati mogli poslovati. Mislimo da hrvatski radnici imaju pravo sami raspolagati svojom plaćom, a ne ju prepuštati anonimnim birokratima s opasnim političkim sklonostima da umjesto njih odlučuju o tome. Zato smo tijekom prošle godine pokrenuli inicijativu “Tvoj rad, tvoj novac” u sklopu koje smo predložili potpuno ukidanje poreza na dohodak. Kad je ijedna stranka stare desnice pokrenula sličnu inicijativu o ijednoj ekonomskoj temi?

Naposljetku, treća bitna razlika između nas i stare desnice jest što mi sebe smatramo političkim subjektom, imajući jasan politički cilj. Oni imaju političko djelovanje, ali nemaju politički cilj. Postoje dvije vrste desničara kod nas u Hrvatskoj: oportunisti i luđaci. Djelatnost čitave te plejade oportunističkih stranaka, strančica i inicijativa svodi se na pokušaj da uguraju svoje članove u neko od predstavničkih tijela – bilo na lokalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj razini – kako bi tamo kao privjesak HDZ-a dobili poneku sinekuru i sudjelovali u redistribuciji proračunskih sredstava, s vrhuncem političkog uspjeha u ovladavanju nekim sektorskim državnim uredom ili ministarstvom. S druge strane su luđaci, borci protiv vjetrenjača i svjetskih urota, nesvjesni što je politika i koji su mehanizmi političkih promjena, a često i bez vjere u stvarnu mogućnost ikakve političke promjene.

Nasuprot svih njih stoji Generacija obnove. Mi vjerujemo da je politička promjena moguća i da se za nju vrijedi boriti. Kada dođe trenutak u kojem će naši ljudi biti zastupnici u gradskim vijećima, županijskim skupštinama i u Saboru – a taj će trenutak doći, na ovaj ili onaj način – bit ćemo spremni na preuzimanje političke odgovornosti, jer naš cilj je osvojiti položaje s kojih je moguće donositi političke odluke i aktivno sudjelovati u ostvarenju promjena i izgradnji boljeg hrvatskog društva.

Naposljetku, i to je također važna razlika koja Generaciju obnove razdvaja od čitavog ostatka hrvatske desnice. Za nas politika nije samo parlamentarna politika. Naša se politika ne svodi samo na četverogodišnje izborne cikluse, izborne kampanje i kandidacijske liste. Politika Generacije obnove vodi se svaki dan kroz promicanje naših ideja u razgovorima s našim prijateljima i kolegama u stvarnom okruženju, kroz širenje naših ideja na internetu, kroz organizaciju javnih predavanja i rasprava (poput “Desničara u pubu”), kroz pisanje i objavljivanje, kroz vođenje i djelovanje kroz druge udruge i organizacije (tuđe i naše), dakle kroz različite oblike društveno-političkog rada. Jer, tek je uz djelovanje na različitim bojištima – parlamentarno-političkom, kulturnom, ekonomskom, društvenom i drugima – moguće pobijediti u ratu u kojem mi, evo već dvije godine, sudjelujemo.

U tome svemu navedenom, mi smo drukčiji od svih drugih na hrvatskoj političkoj desnici. Kao stranka mladih koja shvaća važnost gospodarske politike, koja se bori za ostvarenje jasno određenih političkih ciljeva, svjesni pritom da je politika mnogo više od dvije strane Markova trga.

Leo Marić, međunarodni tajnik Generacije obnove

* Izlaganje s prvog Općeg sabora Generacije obnove 6. travnja 2019. u Zagrebu